Današnji TV program

Read More

Ne gledam TV! Ne zato što ne volim, ne zbog manjka slobodnog vremena… jednostavno zbog nedostatka kvalitetnog programa, jer ako nisi ljubitelj turskih, meksičkih, španjolskih ili kojih već sapunica i američkih, britanskih ili njemačkih krimi serija.. čak ne i novih nego starih epizoda, repriza i repriza tih repriza… hrvatskih kojekakvih remek dijela da ne spominjemo … raznoraznih kopiranih svjetski popularnih šoua, loših kvizova itd…jednostavno ne trebaš TV. Tu i tamo se i zalomi dobar film koji si igrom slučaja propustio gledati u kinu prije par godina, no najkasnije nakon druge reklame odustaneš jer dok gledaš reklame tu i tamo te iznenadi koji isječak filma (cijenim kvalitetne i kreativne reklame ali ovo što nam u zadnje vrijeme serviraju je vrijeđanje inteligencije: teleoperateri kao da se natječu koji će što više utrošiti u što gluplju reklamu, nakon njih slijedi još manje kreativan marketing banaka i osiguranja a zatim logično prehrambeni lanci koje se u pauzi natječu s cijenom  svinjske lopatice i vratine – marketing bi trebao biti novac koji se baca kroz prozor a ulazi na vrata- ovdje čini se sve što jednom izađe, više ne ulazi ). Nove epizode dobrih serija koje i započnem gledati na TV-u uvijek online odgledam do kraja. Sve u svemu, gledanje TV-a se svelo na gledanje utakmica, naravno samo onih koje se prenose na nacionalnoj televiziji ( a takvih je malo) i evtl. dnevnika (a ponajviše radi pogrešne vremenske prognoze).

I tako prošlu nedjelju popodne nakon ručka, odlučim uključiti TV jer dugo nisam, a red bi bio da se uređaj redovito uključuje i radi samog roka trajanja. I kad sam  mislila da sam vidjela sve… Big Brother, Farmu, Shopping kraljicu, Mijenjam ženu, Život na vagi,… Ljubav je na selu i pomislila da nakon Mr.Savršenoga gore i gluplje ne može… ta-da …”Ljepotice i genijalci”. Obuzeta nedjeljnim zenom odlučih se odgledati emisiju, jer eto kad cijela hrvatska bruji o svim tim TV dogodovštinama red bi bio da i u slučaju ove barem znam o čemu se radi ( da se ne sramotim na kavama), a možda je jednostavno do mene, možda ja taj svijet i neprestanu potrebu za disponiranjem i javnim sramoćenjem jednostavno ne razumijem. U nadi da dokažem sebi da sam u krivu krenem u analizu…

Dakle kao što sam naziv kaže imamo ljepotice i genijalce…ufff…kroz glavu mi naravno odmah prođe onako čisto retoričko pitanje: tko za emisiju odlučuje o tome tko je lijep a tko je genije? Da li su cure bivše misice (iako titula nije mjerilo ljepote), manekenke, imaju po milijun lajkova na Instaću i sl., a dečki su što drugo nego članovi Mense? Ili su to nasumce odabrani neskromni kandidati koji sebe smatraju izrazito lijepim ili posebno pametnim? Svaka čast na hrabrosti ovim novim generacijama, iz svog generacijskog kruga  ne poznajem nikoga tko bi tek tako stao pred kamere i konstatirao da je lijep (ali glup) ili da je pametan (ali ružan) – jer sam naslov automatizmom isključuje “ono drugo”…. Pa iako sami očito o tome nisu razmišljali, zar nitko od kandidata nema roditelje, prijatelje, dede, bake, tetke, strine…da ih odgovore od nepotrebnog nastupa ili barem ukažu na dvosmislenost naslova šoua?!

I tako ne znam koliko napirlitanih (uljepšanih, ne i prirodno lijepih) cura dijeli sobe s naizgled neurednim genijalcima od kojih neki čini se do tada nisu komunicirali sa ženskom vrstom. I tu se dešava kemija…one u šoku jer  s takvim dečkima nikad kao nisu ni razgovarale…a oni u šoku jer su prvi put u neposrednom dodiru s cicama i guzicama… Ja u šoku jer ne vjerujem da to gledam i slušam…

Prespavaju…

Sljedeći dan se bude, kreće upoznavanje jer to je dio igre…ON, pošto je genijalac postavlja njoj pametno pitanje: Koja ti je najdraža knjiga koju si pročitala ? Minuta šutnje zatim ONA odgovara: Dugo vrijeme mi je bila Mali princ… I tu odgovor staje…Tu ja stajem.

Uzimam daljinski i gasim TV.  

Vozimo se, vozimo…

Read More

Posjedovanje automobila više i nije toliki luksuz. Svako kućanstvo ima barem jedan ili više automobila. Neki bogati imaju čak i misni automobil za nedjelju. Blago njima.

Proporcionalno povećanju broja automobila, povećalo se i vrijeme vožnje do posla. Pravo umijeće je ne zakasniti na posao i pronaći parking.

Svaki veći grad u Hrvatskoj ima problem s parkiranjem. Svaki građanin izgubi u prosjeku najmanje 2 h tjedno u traženju parkirnog mjesta.  Interesantna je i činjenica da građani vole parkirati svog ljubimca gotovo metar od ciljnog odredišta. Pri tome mislim i na sebe. Ulijenila sam se i svaki ponedjeljak kažem nanovo da ću početi ići npr. vlakom na posao i prevaliti jedan dio pješice. Taj ponedjeljak još nije stigao. Svaki put je ili zima, ili kiša, ili je vlak prerano ili prekasno…Jučer  tako krenem ja na posao naravno automobilom, i čim sam ušla u auto počela sam psovati, onako ranojutarnje light psovke. Jednostavno me iživcirala kolona auta ispred mene koja ne može proći kroz zeleno nego se vuku po cesti, čini se kao da je i puž brži od njih. Iz trećeg pokušaja prođem sva raskrižja sa semaforima do posla. Trebala bi ići na ispovijed svaku nedjelju uz  masivnu pokoru za izgovorene tjedne psovke. Doći do posla postalo je dio ozbiljnog planiranja jutarnje strategije provlačenja, izbjegavanja, ranoranjenja zbog gužve. Svako jutro meditiram govoreći si nema reakcija u vožnji, nema reakc…P**** ti materina što je? Još spavaš, ajde vozi, ko’ ti je dao dozvolu majmune jedan!!! Onda mi bude odmah žao. Definitivno je  potrebno poraditi na sebi i svom ponašanju u vožnji. Pravdam se da mi je to kao neki vid ispušnog ventila. Ne bi da sam vodoinstalater.

I neko jutro dođem tako ja u centar grada, prolazim prvi krug nema mjesta ni za lijeka, drugi krug ništa, treći krug aha, evo netko izlazi. Dam desni žmigavac, kad ono neki djeda slavodobitno odmahnu rukom da ne izlazi nego upravo parkira. Odlično! Nemaš gdje parkirati. A da stvar bude bolje, na radiju stari hit Šake  Zulu – „Vozimo se, vozimo, vozimo gradu, uskoro će postati trideset u hladu“.Koja ironija!

Odjednom ukaže se preda mnom neka nedefinirana površina ispred nekog apartmana. Bingo! Nema znaka zabrane. Ali, ima bapski video nadzor na svakoj grilji, glume kao nije njihov posao, a čirkaju, virkaju. Odjednom naglo zakočim skoro sam je drmnula, vidim ja u retrovizoru  baba se spustila sa prozora u dvorište i motira mi rukom: „Ajde, ajde možeš još imaš metar!“

Mrzim kad mi netko govori kad parkiram ili vozim. Baba nove generacije auta imaju senzore i kamere u autu! Ne treba te mi govorit. Samo e zbunjujete!“

Baba kao da nečuje nastavila dalje: Još zzzz imaš ! PAZZZIIIIII! Udriućeš!!!!

Čujem dovikuje druga neka: „Mala ne moš tu parkirat! „

Izludit će me jutros najranije.

-Dobro jutro gospođo! U čemu je problem?

– E, moj sinko kaže se „Dobar dan!“ Koje jutro, mi smo od 5 ipo budne.Di idu ove generacije koje u 8 idu na posa! Mi bi već i blago vaših godina istrali na ispašu! Eeeeee,…

Umirem od smija. Prošla me ljutnja. Opustile mi se svi mišiči lica od grča.Ccccccccccc….

Pravim se ja kao ne čujem, mislim se  makar me pauk služba podigla ne mrdam odavde! Pa ne mogu zakasniti na posao zbog manjka parkinga. Nema ni mjesta gdje se plaća, a ni za džabe.

Napišem na brzinu  na prednjoj strani kuverte ( u kojoj je moj IP obrazac poslan neki dan od strane bivšeg poslodavca), „Ako tiba maknit,  zovi! I nacrtam smajlić (joj kako domišljato) , napišem broj mobitela. Izađem iz auta, i hiper-užurbano pravac posao. Video-babe još  dovikuju, a ja bjež’. Crta. Nestala netragom za 60 sec. Cijelom ulicom su toliko odjekivale moje protuklizne potpetice da mi je bilo neugodno.  Srećom kašnjenje nije zamjećeno, jer većina nas ima isti problem. Naprosto, naći besplatni parking u centru grada je kao glavni zgoditak na lotu…Babe će dok se vratim napravit cijeli sken auta. Na sigurnom je.

Nakon posla tražim ja auto i ne mogu se sjetiti gdje sam parkirala,  jer svaki dan je autić na drugom mjestu. Tražim ja tako 10 ak minuta i za pravo čudo izrekonstruiram, gdje sam ono bila, i eto nađem auto. Idem otključati auto kad ključ mi se otkotrlja u rešetke kanalizacije, jer je ulica po mojoj gruboj procjeni na 20 % nagiba. Eto ih opet, Video-babe u pauzi iza ručka prodaju zjake. Viče jedna: „Eto ti, mala rekla san ti da tu ne parkiraš. Niki dan je ženi tu upala peta od postole, tu je neki urok bačen, uvik se nikome nešto desi tute!Lipo san ti jutros tila reć pa s’ pobigla!“

Uopće, nemaju višak slobodnog vremena čitajte jednako opasnost za fix-ideje.

„Ajde, baba za milu Gospu gledajte svoja posla! Tribali ste otvorit obrt za konzalting za parking…!

„Drznice jedna, pa i mogla san! Šta ti misliš da ja ne znan da je to misto ukleto. Niko tu ne parkira. Neka ti je ključ upa ka si tako brezobrazna!

E moja  baba mislim se, samo si mi ti još falila nakon cijelog dana.

 „I Vama ugodan dan baba!“

Zalupila baba griljama i kao otišla je ljuta. A ruku u vatru bi stavila da i dalje čiri. Naravno ove druge su odma se senzibilizirale sa video-konzalting babom i vjerovatno još pričaju i danas.

Najednom, se čuje smijeh od radnika sa obližnje bauštele, odmah doskočila dva mladića upomoć. Nisu odavde. Kažu jedan: „A joj curo, što kažu ove babe?! Izludiše nas cijeli dan. Jedna bila do nas jutros na baušteli,odradila skoro smjenu s nama, nije jezika uvukla, priča  da je ona radila ko građevinarski radnik u Jugi, vozla karijole i malterisala. Jašta je!“ Kroz smijeh im odvratim: „Je, iza građevinske karijere, baba je diplomnirala parking -konzalting na Sorboni.!“

Uzeli neku polugu, digli  rešetke i bljuć eto natrag ključ. Srećom imala sam vlažne maramice i čak jednokratne rukavice u portapaku zbog sada kanalizacijskog ključa.

Kaže meni mladić: To ti je neki znak, bolje ti je bez auta. Sami problemi i troškovi.

Mamu ti tvoju sporu, ajde vozi šta peljiš okolo… vozim ja tako s posla kući.

Pita me muž i kako je bilo na poslu?

Kažem ja njemu: Ma dobro je na poslu,ali van posla je ajme.

Kako to misliš?- nastavio on.

Pa, lipo! Nigdi parkinga, i upao mi je ključ u kanalizaciju.

–           Kad si smotana!

–           -Ma nisam smotana nego je ulica kosa i video babe konzalting me izludile…

Muk. Njemu ??? nad glavom. Nema veze.

Sutra dan odem ja na posao i opet me moje mjesto čekalo. Opet ista procedura. Stavim ja kuvertu „ Ako smeta zovi…“

I zove mene tip oko 10 h,  da mi p**** materina, da sam mu parkirala u dvor,i to na šahtu da služba za odštopavanje kanalizacije nije imala pristup, da ga nije bilo dva dana i da odma neka koza uzurpirala mu dvor, da šta si ja umišljam da mu je baka prenjela sve, da ne znam ni reć dobro jutro…

Ne vozimo se,ne vozimo.
Država je objavila poticaje za E-bicikle.

Zimmerfrei / Ejšn 2019!

Read More

Turizam je ipak jedina održiva grana u Lijepoj našoj. S obzirom na to da je sve uvozno od zamjene za sireve, sjeme od Monsanta, aviona do lokomotive ( jer hrvatska privreda nije u procvatu) hvatamo se kao majmuni i držimo za grančicu turizma prije nego nam opale raznorazne trošarine, namete, paušale i sl. iako već i jesu. Najdraža mi je obveza prijenosa poreza. Jadni ljudi koji na bijelaka zarade koju kunu u sezoni moraju još platiti osim svih tražbina i dadžbina, vradžbina još i porez na proviziju bookingu i ostalim online gigantima. Ove na crnjaka nitko i ne dira jer nema ih tko ni provjeriti rade li po računu kad je manjak terenske radne snage. A i da se nešto zacrni oni su se ziher osigurali „priko Rođaka“ u Općini za slučaj Nedajbože. Međutim, nisu se svi na crnjaka osigurali. Nije npr. jedna bakica na kolodvoru neki dan. Što se dogodilo, naime jedno poslijepodne idem ja na naš čist i uredan kolodvor predignut neki paket za susjedu koja ne vozi, koju su inače svi izvozali u životu, pa eto kao dobra susjeda ja ću odigrati samaritanku i otići na kolodvor. Dok sam iza posla u sakou i crnim hlačama na crtu tražila Bus Imotski – Zagreb, baba kriomice govori meni“… ejšn, ejšn…“ Ja u čudu. Baba opet: „Ejšn, ejšn“. Baba digne karton na kojem piše Čimer i Ejšn! Pa baba tako recite iznajmljujete sobe promislim i umrem od smija. Istovremeno mi žao babe. Baba u dvojezičnom opisu najma opasno konkura „Eirbienbiju, bukingu,tripu“ i drugim online agencijama. Baba se uspaničila i kaže: „Uf, ja mislila da s’ ti inspekcija!“ Baba nisam, ali nije vam ovo pametno.
Ma nek me vode u zatvor, briga me. Mogu i umrit! Sinko, bar bi mi bilo toplo i štagod bi mogla izist! Skoro su mi suze potekle, što prvotno od smijeha zbog Ejšn što znači po babinom engleskom Accomodation, a sad zbog gorčine jer žena se snalazi vrbujući smještaj i radeći za proviziju nekog vlastodršca apartmana u centru grada. I kako ostati imun? Koliko je ovakvih Ejšn-agent baba koji se muče kako bi platili režiju? Baba vadi duvan i ponudi me. Sjednemo mi na klupu i zapalimo cigaretu koja je imala težak okus švercanog jeftinog duhana. Baba recite mi šta se dogodilo s Vama. Simpatična plavooka dobroćudna starica ispriča meni ukratko svoju životnu priču prožetu humorom, a ipak tešku. Nakon privatizacije firme ostala je bez posla s 50 godina i nitko je nije htio jer zbog iznenada oboljelog djeteta nije mogla više raditi cijelu smjenu. Starica radi na crno zadnjih 20 godina. Penzije nema. Socijalnog neku kintu, pučka kuhinja joj je kuhinja, no ona je sretna. Šali se na svoj račun i kaže meni u jednom trenutku: „Nikad ne bi bila mlada u ovom vrimenu sinko! „ Meni je dobro, borim se, a šta bi neki stranac da da more živit na moru cilu godinu? „ Došao je moj Imoćanin s paketom tj. autobus, predigla sam glupi kozmetički paket i neke jastuke anatomske drangulije od susjede koja je bogata i ima kuću na tri kata, a živi sama (mislim kako je pirovo brašno iz Zagreba kao da ga nema u St za kupiti) nepošteno, ova u šupi, a ova izvozana u kučerini. Nije ona loša žena, ali što će joj sve kad nema duha i naporna je, a ova tu baba puni i u debeloj post sezoni – bolje rečeno popunjava vansezonske kapacitete. Baba je šou. Marketing alive.
Baba, dodam ja ne kaže se „Ejšn“ nego accomodation i zimmer frei se piše a ne čimerfraj- krivo ste napisali! Okrene baba još jedan karton pod jaketom kad ono fino piše Zimmerfrei i Accomodation.
Odvrati: A i ti si naivna, znan ja engleski učila sam ja u školi, to je radi inspekcije ako me uvate da ne razume šta piše, razumiš?! Komedija.
Bilo mi je nekako žao, pružam ja babi 100 kn koje sam imala kod sebe, a ona meni kaže da joj ne triba milostinja. Ja govorim da nije to nikakva milostinja, to vam je za kavu i duvan. Jedva je uzela. Ponosna. Poduzetna i snalažljiva.
Kaže ona meni: „Ma sinko meni je super živin u eliton dilu grada… je šupa… ali nakesan se para priko lita od provizije i šta posredujen ovima s apartmanina! Ja in punin ode s kolodvora više od kukinga i sove. Mislila je na booking i tripadvisor. Uhvatio me smijeh opet.
Napuštajući kolodvor baba je predala smjenu svom nešto mlađem suradniku (oko 60 g) kojeg je kratko obučavala. „On me minja“- doviknula je. Promislim prošao je sales skills i edukaciju 1. stupnja.
Zakon su. Neopterećeni. Slobodni. Van svih manipulativnih sustava. Čak su me ponudili i vodom – rakijom iz litarske boce Fante. Odbila sam misleći da se pije iz boce direkt. Baba je izvadila prozirne plastične male čaše iz celofana i rekla ovo je vilkomen drink kad ih bukiran.
Popila sam rakiju i vratila se kući s osmijehom. Možda bukiram i ja na Ejšn jednog dana. Nikad ne znaš.

Osjećaj za feeling

Read More

Nismo mogle izdržati a da ne podijelimo s vama dragi naši čitatelji pomalo tragi-komik temu na temu uslužnih djelatnosti koje svakodnevno svi koristimo ili smo dio njih. Svi smo više-manje dnevno sudionici u ulozi pružatelja ili davatelja usluge. S jedne strane imamo situaciju kada smo mi s druge strane pulta kao korisnik neke tekuće usluge, pa ćemo o tome nešto podrobnije. Koliko interesantno može biti pri kupnji kruha u pekari, konzumaciji kave u kafiću, posjetu tržnici, a o novom frizer da ne govorimo! Pružatelji usluga najčešće su osuđeni na zapošljavanje (u nedostatku kadra zbog izraženih demografskih promjena) totalno nezainteresirano osoblje, bez kojih naš život primatelja usluge ne bio isti! Potrebno je veliko razumijevanje za novonastalu situaciju, a naša Vlada će nam pomoći, i uzdamo se u nju kao u Svetu kravu. Do tada ti naši uslužni djelatnici znaju jednako tako oduzeti i nešto strpljenja, jer neki uopće nemaju osjećaj za feeling. Opće je poznato da svatko može pogriješiti i nešto krivo obaviti, ali prošlo je vrijeme trpnje. Objektivna reklamacija i ponajprije argumentirana može promijeniti i popraviti svijet u kojem se srozala usluga. Naime, neki dan dobijemo mi poklon bonove u poštanski sandučić za odlazak u novi salon koji se otvorio u jednoj frekventnoj ulici. Najavimo se telefonski, prethodno zakažemo tretmane. Odlučile smo se popiti prvo kavu pa onda ćemo uz nadoplatu isprobati nestrpljivo kozmetički studio. Isti je jako dobro oglašen, privlačan logo, dobro odrađen marketing, potpuno obećavajuć. Komentiramo mi tako plan za idući tjedan o čemu ćemo pisati i čekamo konobara za narudžbu preko 15 minuta. Svega tri stola popunjena a on tipka za šankom na mobitel, šanker mu nešto objašnjava ( obojica puše cigarete), nitko nas ne doživljava. “Sve mi možeš ujutro napraviti, ali kavu mi ne diraj!” –pomislim ja i ljubazno istrenirano kažem konobaru: ” Možemo li naručiti kavu?”. Dođe mladić niti dobar dan, ništa kaže: „Što ćete ?“ Pogledamo se , ustanemo i zahvalimo: „Ništa hvala! Oprostite na smetnji“. Odemo. U nadobudnom ritmu nađemo drugi kafić, usluga odlična, ispijamo mi tako kavu, kad odjednom konobar stavio mix Lady Gage i nekog Techna, baca šalice za kavu i žličice po aparatu, pjeva, glasniji je od svih gostiju! Stvara buku do te mjere da se pitaš koliko često sponzori donose nove šalice. Čovjek ima 100% osjećaj za feeling. Odmahnemo rukom, utješno komentiramo: „Ajde, barem je dobre volje!“ Kaže meni kolegica da ne moramo mi ni pričati, ipak je važniji štimung u kafiću i glazba (ako se to može nazvati glazbom.) Naprosto melem za uši! Nismo ništa više rekle, ali na višoj neverbalnoj komunikacijskoj frekvenciji smo se utješile da je do nas. Dajmo ljudima šansu. Sve nam kao smeta. Ipak smo prešle dvadesete.
Došli smo ispred salona, bomba, interijer uređen odlično! Moderne boje, masažne fotelje, tip-top. Šampanjac, otvaranje, muzika opet trešti. Zamolim ja farbanje izrasta uz kupon nadoplatu, kaže meni djelatnica (valjda punoljetna): „Koju ćeš boju?“ Kao znamo se, na ti smo? Nema veze. Prakticira se u suvremenom dobu prisnost s kupcem. Po kolegicu dođe neka „Velika“ bome preko stotke. Ima snage za razbijanje miogeloza. Pogledi nam se susretnu. Skužimo se. Kolegica uđe na masažu u drugi dio objekta. Svaka ima svoj tretman, bit ćemo 2 h tu. „Mala“ od milja slatka cura zamuti boju, pita Šefiku koliko čega. Ja napomenem da imam osjetljivo tjeme i da molim boju bez amonijaka. Kaže „Mala“: OK! Maže mala mene po izrastu, a smrdi amonijak na kilometar, žari tjeme, peče. Kažem ja da mi odmah ispere da ne mogu trpjeti tu peku na glavi. Ovo malo mozga što imam prokuhava. Kaže Mala, ma ne brinite stavila sam samo 6 i 9 %. Za ljepotu morate trpjeti ! Kažem ja Maloj, da mi da još jednu čašu šampanjca! Dobro trpjet ću. Milijun mravi kao da mi maršira glavom. Mala gleda djelovanje boje- prevrće kosu kao kuži se. Molim vas perite, ne mogu više izdržati! Mala puna čuđenja,kaže meni: „Aj kad si tako naval’la, dođi mi ode za bazen! Mala bez veze mi isprala boju s kose, nakrcala masu šampona,upirala prstima sa umjetnim kandžama po glavi, raščešljavala tj. očerupala me na bazenu 10 min… Bože me sačuvaj! Kažem ja Maloj, molim Vas nemojte na najjaču temperaturu , gori mi kosa i tjeme. Mala zakoluta očima, vidim ja u ogledalu. Kabel od fena sam pridržavala da me ne dira po licu, dok me četkom svaki put udarila po tjemenu kad je izvlačila kosu. U jednom trenutku vidim ja kolegica uranila nešto s masaže…
Dođemo do pulta platiti usluge uz poklon bonove, kaže cura na blagajni da nemaju pečat „odizad“ pa da sačekamo da će pitati šeficu. U to dolazi i Šefika, atraktivna žena, visoka crnka, raskida ona poklon bonove i naplati nam gotovinu. „ A ne primamo ti kartice, jer blagajna ne radi, smotani informatičar nije spojio!“ Skoro sam joj povjerovala koliko je bila uvjerljiva teta crnka s umjetnim ljubičastim našljokanim kandžama. Kolegica plati gotovinom naravno. Fiskalizacija izostala u potpunosti. Kao da je ikada bio problem potkradati poštenu nam državu. Bože dragi, otvorenje je. Prvi mačići se bacaju u vodu.
Hvala Vam dođite nam opet!kaže zgodna crnka – Šefika. Kao iz topa kolegica uzvrati: „Čisto sumnjam! Osjećam se gore nego kad sam ušla!“
Šefika išla peglati: „Ma to ti je taj filing nakon razbijanja minjonguloza (hoće reći mijogeloza)!“
Kažem ja njoj: „Gospođo, svaka čast na poslovnom pothvatu, ali ni Vi, ni „Mala“ što žari i pali tjeme, a izgleda ni „Velika“ razbijačica minjonguloza nemate onaj osjećaj za feeling!!!“

Naši Facebook “prijatelji”

Read More

Uvijek smo se pitali kako bi bilo da možemo ljudima čitati misli?! Složit ćete se da  su nam društvene mreže donekle omogućile uvid u tuđe umove, no čitajući postove nekih osoba također zaključujemo da čitanje misli možda i ne bi baš bio neki blagoslov. Nama je Facebook jedna vrsta razbibrige i usput nam pruža mogućnost održavanja kontakta s ljudima koji su nam u određenom periodu prošli kroz život ili su još uvijek uz nas, no ima i dosta onih koji društvene mreže shvaćaju preozbiljno i preosobno – Facebook  im je život (naizgled jedini koji imaju). I dok jedni skupljaju prijatelje kao pokemone i potvrđuju svaki upit za prijateljstvo, mi donekle vršimo selekciju pa potvrđujemo samo one koje doista i poznajemo (u najgorem slučaju iz viđenja). I normalno da pratimo i gledamo postove naših “prijatelja”i dolazimo do određenih zaključaka. Posebnu pažnju nam privlače špije, tj. oni koji pošalju zahtjev, potvrdimo isti, nikad ništa ne postaju, ništa ne lajkaju ali vrlo vjerojatno uredno prate svaki naš post, komentar i lajk. Takvi kako dođu tako odu. Zatim su tu oni koji tu i tamo nabace neki lajk ili smajlić , e sad znači li to da nam samo žele dati do znanja da su vidjeli post ili im se zbilja sviđa ili su jednostavno prelijeni za komentar ili im je trenutno dosadno -bilo kako bilo-nikad nećemo saznati. Među prijateljima se nađe i pokoja  samoprozvana poznata ličnost koja  ima  tisuće prijatelja i posta kao prava VIP persona – oni sretni – mi još sretniji što su nam samo online prijatelji. Tu je i često podcjenjivana i sa svih  strana osuđivana dežurna vremenska obavještajna služba (mnogima nepotrebna – nama još i najkorisnija od svih). Zanemarit ćemo igrače igrica i iritantne pozive na igru. Protiv onih koji šire vjerske postove nemamo ništa dok nam se ne nameću određena uvjerenja i isto ne prelazi u ekstremizam – tuđe poštujemo svoje ne damo. Budimo realni oni barem znaju u koga vjeruju, teže je s onima koji vjeruju u sve i svašta pa nam konstantno šalju lančane poruke koje moramo proslijediti na 50, 100 ili koliko već prijatelja ili će nam se desiti….(s obzirom na količinu neprosljeđenih poruka u inboxu, ubrzo ćemo saznati i što, a možda nam se “TO”već i dešava). Kopi pejsteri su oni koji stalno kradu tuđe statuse – i mi ih krademo od onih koji postaju stvari koje nas baš nasmiju (pozitivci-hvala što postojite), ali kao što sve u prirodi ima ravnotežu, tako i online ima i negativaca, onih kojima je baš sve crno, od jutarnje kave do noći i tako iz dana u dan. Kod nekih se uglavnom takvi postovi odnose na političko stanje u državi (gdje priznajemo nema baš nekog svjetla na vidiku), a neki su sami sebi najveći teret (a i drugima) – svi ih mrze, oni sve mrze, vječite žrtve bla, bla, šmrc,točka. Mame, pogotovo novopečene po mogućnosti dijele sve moguće stranice za bebe, nije da smo svi roditelji no dobro nađe se tu i pokoji poučan članak, dobro je znati ako zatreba. Spasitelji svijeta i životinja -preskočimo temu! Što reći o djeliteljima nagradnih igara osim – nada zadnja umire. Imamo naravno i one koji ništa ne postaju ali se pridružuju svim mogućim grupama te one koji šalju stalno pozivnice na neka događanja koja uporno odbijamo. Zanimljivi za proučavanje su nam oni koji baš sve lajkaju, načelno mislimo da su ok ljudi – pravo osvježenje na mreži – kakogod – nadamo se samo da ništa ne konzumiraju te toplo savjetujemo da unovče svoj trud (i to se danas može). Iako se i nama zna desiti, imamo i one sa statusima punih tipfelera- barem se tješimo  da se baš uvijek i stalno radi o tipfelerima. Naravno tu su i “prijatelji” koji su konstantno uzbuđeni zbog nečega što im se desilo ili će se desiti ili se samo u njihovim glavama dešava. Obično stave izjavu tipa: “Baš sam sretna…!”Njih desetak nagađa u komentarima o čemu se radi.. nas ne zanima pa ne čitamo komentare. Nietzsche bi nam rekao: Oni koji su viđeni da plešu, smatrani su ludima od strane onih koji nisu mogli čuti zvukove glazbe. Prihvaćamo, gluhi smo.  Posebna kategorija su oni zaljubljive prirode, koji se stalno zaljubljuju a još brže odljubljuju i shodno tome trenutno mijenjaju status i slike.  Tu su  opet i neki kao mi  koji uporno pokušavaju biti smiješni a  nikad nisu. Najnaporniji su pak apdejteri koji stalno apdejtaju svaki svoj korak, di su, s kim su, koliko su koraka napravili,  koliko su puta sažvakali komadić bifteka prije gutanja – ne znamo samo da li to znači da inače vode dosadan život pa da zato svaku dogodovštinu dijele ili hmmmm…..? Uz neke već navedene su nam također jedni od najdražih oni koji su si uzeli za zadatak svako jutro poželjeti nam dobro jutro i oni koji zaključe dan s nekom zgodnom slikicom uz : “Laku noć”. S njima bi zaključili i današnju temu. Postoji određena ljepota u svoj toj našoj karakternoj različitosti i šarolikosti u interaktivnom nastupu, bez toga Facebook bi bio samo jedna velika baza online osobnih (profilnih) iskaznica.

Pokloni za odrasle

Read More

Valentinovo je iza nas i vjerujemo da su se mnogi preznojili zujeći online, po gradu i centrima u potrazi za pravim poklonom. Tako i treba, kad je ljubav u pitanju ne treba riskirati i trebate se potruditi da pokažete da vam je stalo do voljene osobe, dapače smijete i pretjerivati naravno uvijek u skladu s mogućnostima. Neki su vjerojatno u međuvremenu i zamijenili svoje poklone, jer danas ni to nije problem pa i ako kupujete nespremni lastminute ne možete puno faliti..parfem ovaj ili onaj, šminka ova ili ona – sačuvate račun i mirni ste, a svoju obavezu ste barem polovično ispunili (niste zaboravili da je Valentinovo). No što je s ostalim poklonima?
Ne znamo kako vi ali mi što smo stariji sve nam je lakše odabrati pravi poklon ljudima kojima smo okruženi. Zapravo ne bi to ni nazvali darivanjem, to je sad neka vrsta kompenzacije jer je sam taj čin više nalik na nekadašnju robnu trampu nego na klasično darivanje. Kakvi ste, takvim se ljudima okružujete, a naš krug se eto sveo na one koji su se ostvarili i došli u životnu fazu kad se vesele malim stvarima u životu. Jedni su možda oduvijek i bili takvi dok je nekima život pokazao da materijalne stvari sa žigom poznatih tvrtki nisu garancija za sreću. Ukratko, ne družimo se s onima (ako to nije nužno potrebno) koji znaju cijenu svega i vrijednost ničega!

I tako se i mi veselimo boci Graševine na kojoj debelim bijelim flomasterom piše “Dunja” (da veliko D –ovaj proizvod kao i svaki dalje navedeni zaslužuje da ga se piše velikim početnim slovom), jer se ne radi o vinu nego o domaćoj rakiji od Dunje, tegli od krastavaca na kojoj je etiketa s natpisom “Kiseli pekmez”, još jednoj boci vina ovaj put s etiketom Pošip na kojoj je crnim flomasterom naznačeno da se radi o domaćem Vinskom octu…još jednoj tegli od krastavaca ali ovaj put je sadržaj domaći Ajvar..pa još jednoj boci za vino s domaćim Maslinovim uljem…Džem od malina, Liker od malina, Marmelada od dunje itd. Takvi pokloni su u svakom pogledu neprocjenjivi. Osim što su iz vlastite proizvodnje (izrađeni “ko za sebe” a poklanjaju ih nama), zdravi su i imaju čudnu moć da nas vrate u djetinjstvo (povratak u prošlost ne možete ni kupiti niti platiti – bez obzira koju karticu imali ), mirisi podsjećaju na djeda koji je srknuo gut rakije po skrivećki od bake, tetku koja radi ajvar ili strinu koja sa strikom peče cijelu noć pekmez od jabuka. To su oni kinder jaje efekt pokloni. Sjećate se kako ste se nekad radovali kinder jajima koje bi naši gastarbajteri (roditelji, bake, djedovi, tetke, stričevi itd) donosili iz Njemačke ( gdje smo imali- kako moto tvrtke glasi- 3 u jednom – igru,zabavu i napetost)? Ovi pokloni su nešto kao kinder jaja za odrasle. Vidimo bocu ili teglu a ne znamo što je zapravo unutra – nikad ne znate – na etiketu se i pogotovo nema oslonca. Ako je alkohol imate zagarantiranu zabavu, ako nije mirisi vas vrate u neka uglavnom sretnija vremena, a napetost je tu cijelo vrijeme jer ne znate da li ćete stići sve popiti i pojesti prije isteka roka trajanja (za sir i suhomesnate proizvode kao što su panceta, kobasice itd rok trajanja nije problem jer se sve uglavnom odmah pojede). U međuvremenu imamo čitavu kolekciju dobro odležanih rakija, ulja, vina, likera itd. Neprocjenjivo je imati ljude oko sebe koji vas cijene i vole zbog vas samih i koje vi volite i cijenite zbog njih i zbog onog što jesu, u čijem društvu ne morate paziti što ćete reći, s kojima je smijeh i u najtežim situacijama zajamčen, koji vas jako dobro poznaju i znaju što volite. To su prava prijateljstva, a ne prijateljstva čija održavanja zahtijevaju poklone koje ste primorani otplaćivati doživotno na rate.

Volite se p**** vam materina!

Read More

Jedni ga jedva iščekuju, to je vrijeme iskazivanja ljubavi u velikom stilu, poklona, putovanja, prosidbi, vjenčanja itd., drugi ga mrze do te mjere da slave Antivalentinovo (zanimljiva je i činjenica da su se kroz povijest upravo na taj dan desila neka od najvećih ubojstava)treći su indiferentni i da postoji i mali broj onih četvrtih koji smatraju da im je Valentinovo svaki dan.

Postoje mnoge teorije, mi se držimo one crkvene:

U vrijeme cara Klaudija na snazi je bila zabrana vjenčanja vojnika kako se isti ne bi okretali prema obitelji. Svećenik Valentin je unatoč toj zabrani potajno i dalje vršio rituale vjenčanja, dovodeći tim činom sebe u opasnost. Najzad je 14.veljače 269.god  pogubljen, 100 godina kasnije je proglašen svecem, te se od tada slavi dan sv. Valentina.

Bez obzira koje dobi bili, kakav stav imali i koji status uživate – bili trenutno nezaljubljeni ili zaljubljeni (online ili offline), sretno rastavljeni ili u svježoj vezi, s ljubavnicom ili sa ženom….nije bitno..ako imate potrebu..recite “TO” na glas…..

Engleski: I love you
Talijanski: Ti amo
Japanski: Kimi o ai shiteru
Finski: Minä rakastan sinua
Danski: Jeg elsker dig
Portugalski: Eu te amo
Kineski: Goa ai li
Indijski: My tumse pyaar kartha hun
Arapski: Ana behibek
Afrički: Ek het jou Lief
Francuski: Je t’aime
Grčki: S’ayapo
Havajski: Aloha wau ia ‚oe
Nizozemski: Ik hou van jou
Španjolski: Te quiero

Hrvat se ženi za bankomat

Read More

Ljubav ne poznaje granice. Stoljećima su ljudi izgovarajući te riječi zamišljali muškarce starog kova, koji su izlagali svoje živote kako bi došli do svoje ljubljene i unatoč svim ograničenjima uživali u  nedostižnoj, zabranjenoj ljubavi. Ne tako davno zamišljali smo ljude koji su za ljubav bili spremni odreći se svega pa i obitelji, odseliti se na drugi kraj svijeta itd.- sad više ne znamo što da zamišljamo!?  U današnje vrijeme više nego ikad prije nam putem medija raznorazne udruge, društva, udruženja pa i pojedinci  upravo promoviraju da ljubav ne poznaje granice, no današnje  granice su u punom smislu riječi pomaknute. Tolerantni smo! Sve prihvaćamo! Možemo živjeti s činjenicom da postoje homoseksualni brakovi, možemo prihvatiti da posvajaju djecu, prihvaćamo i  gospođe i gospodu starije dobi koji žene netom iz puberteta izašle dečke i curice, sve prihvaćamo i lagano se mirimo s tim da se obitelj u tradicionalnom obliku gubi, te nastaju neki novi oblici kao zamjena za iste. Podržavamo  pojedince koji imaju što za reći pa i putem medija kada su u pitanju određene teme. No kako objasniti kada mediji objave članak ( između njih i jedan naš ne tako nepoznat) ni manje ni više nego o Njemici koja se udaje za avion – (dobro ste čuli -AVION- i mi smo nekoliko puta pročitali naslov kako bi se uvjerili u ispravnost svog vida) – ne samo to – dotična s njim spava i intimna je. I dok  nama prilikom spomena na avione prvo kroz glavu prolazi Krstičevićeva flota aviona, gospođu vjerojatno pri pomisli na aferu aviona prolaze trnci ilitiga Flugzeuge im Bauch ( Njemačka pjesma: Avioni u trbuhu (link)).

Osoba koja umjesto leptirića ima avione u trbuhu i vidno je slučaj za određene  institucije dobila je priliku predstaviti svoja uvjerenja i nesvakidašnju ljubav. Ne, ne krivimo gospođu pionirku avioseksualizma, koja je slaba na široka krila aviona, miris benzina  i neodoljivi šapat motora dok se avion diže.  Moguće je da ima jako uzbudljiv ljubavni život s avionom – no isto tako vjerujemo da i najkreativniji umovi među nama ne mogu zamisliti kako taj odnos izgleda ispod plahte tj. na aerodromu (ili u letu?). Ponavljamo, ne krivimo gospođu, krivimo sebe, proklinjemo trenutak kada smo kliknuli na članak, pročitali ga, samim time podržali čitanost i potvrdili redakciji da volimo takve članke nakon čega nas ne treba čuditi sljedeći mogući naslov: Hrvat se ženi za bankomat. Svojim postupcima (svjesno/nesvjesno) na dnevnoj bazi doprinosimo pomicanju u tekstu navedenih granica – čime i dalje samo opet potvrđujemo da ljubav ne poznaje granice.

U moru odličnih komentara, a koji su u 80% članaka bolji od samih članaka izabrali smo komentar koji nas je posebno nasmijao:

Lajkajte nas p**** vam materina!

Read More

Većina spisatelja, blogera i druge ekipe koje objavljuju na mrežama primjerice na Facebooku ili na drugim mrežnim mjestima, po objavi članka odmah prate lajkove, dijeljenja, množenja, preglede, samo anonimne poglede, poglede na ulici (jer se odmah svrstavaju u poznate ličnosti) itd…Nekima su oči iscrpljene do te mjere da su počeli nositi naočale (hm,….ovdje smo mislili neku optiku reklamirati, ali još nećemo jer nas nijedna optika ne prati( zapravo nas još nitko od potencijalnih sponzora ne prati ali nema veze)). Naravno, da i nama raste dioptrija. Ono što je baš odlično da među influenSerima (neki su više ser.. nego influen..), blogerima i cijeloj virtualno družbi hvala Bogu uopće ne iskaču fotografije polunagih njih samih, a od teksta ništa ili jedva nešto pametno. Pa dobro, tko je ovdje lud! Mi drugi pišemo, fotkamo, stvaramo, kad eto neke Cice Mice koja tijekom mjeseca prelazi na sve veći dekolte i sada je već došla na crnu cenzuriranu kao zvjezdicu na bradavici svojih grudi, koje su sve veće( dok zvjezdica postaje sve manja), toliko su velike da jednom prikrije cijeli naš FB portal. Što reći? Žena zna zanat, umije da diže brojke i da zaradi za život. Cijenimo! Tko je nama kriv što nismo Čiće Gliše, Goliši ( doduše za plan B nikad nije kasno)!?

Budući da smo sada u svijetu digitalnih medija i sučeljima istih, više komuniciramo s ljudima koji se bave sličnim temama i gotovo svi imamo slična iskustva. Muški analitičari vele kratko i jasno: „Ma je, je, svi vi koji pišete ste odlični, ali one koje vježbaju, e te su prave. One koje malo izbace sisu!” Oprostite opet smo na sisi, ali ovo doslovno citiramo. Istina, ne možeš a da ne vidiš! Neki dan se pojavi atraktivna Ruskinja (malo tip plastik fantastik), ali onako praavaa Ruskinja, rasna, ne može se reći, kaže ima IQ 200 a i gimnastičarka je. Ruskinje su poznate gimnastičarke. Dakle, gospođa je višestruko talentirana, štoviše i nagrađivana. E, ta žena objavi fotku špage i dobije milju lajkova DNEVNO, milju svega, tko zna čega, a mi ostali s dubokoumnim tekstovima i kratkim dekolteom čamimo u sjeni njene rastezljivosti. Ruskinja tako dok se raskreči svaki put s novom špagom u novom hotelu misli tko vam je kriv zašto i vi ne vježbate?! A, narod joj odgovara da nema vremena za vježbe, pa mi te lajkamo p**** ti materina!

Na vama je da se sami uvjerite u kvalitete naše, nama najdraže Ruskinje s instagrama…

https://www.instagram.com/p/BsqJWWrFvjy/

Žene njegovih prijatelja

Read More

Same možemo birati s kim ćemo se družiti i koga izbjegavati no što je s druženjima s njegovim prijateljema i njihovim ženama. Što ako su one baš te koje izbjegavamo? Naravno prvo upoznate njegovog prijatelja koji je ono tipično neopterećeno muško:  društvena osoba, duhovit, ne ogovara, možda je i poslovno uspješan čini se i privatno posložen. Uporno vas poziva na zajednička druženja, te u jednom trenutku pomislite možda bi se i dalo u 4 podružiti jer ako je on takav sigurno je i njegova žena ok…i tako… završite na večeri, putovanju i sl. Ubrzo se pak  ispostavi  da je njegova žena sve samo ne kao on, a on u društvu nje sve samo ne čovjek za kojeg se prodaje kad nje nema. On koji je rječit i duhovit, ne stigne izgovoriti rečenicu bez da mu žena ne upadne u riječ i ispravi ga, ne smije se kretati bez da ona u svakom trenutku zna gdje je on, ne smije na kavu sjesti gdje hoće nego gdje ona odredi, a da ne govorimo da ne razgovara s njim 3 dana ako nije po njenom. Osmijeh pokazuje samo dok ga omalovažava i uredno mu spušta pred svima i sve tako do te  mjere da mu  neda ni družiti se s  nama jer  loše utječemo na njega davajući mu dojam da postoje i veze u kojima muškarac ima pravo samostalno donositi odluke, pričati što hoće, kad hoće i s kim hoće  i uz sve to se još zabavljati. I dok  smo već utvrdili i prihvatili činjenicu da svakojake žene postoje i da ovu posebnu vrstu treba izbjegavati i uopće ne pokušavati razumjeti, u ovakvim situacijama se postavlja pitanje: Kakvi su to muškarci koji budu/žive sa ženama koje ih bez pardona pred drugima  kastriraju? Zaboravimo na emancipaciju kada su tradicionalne stvari u pitanju, ipak je muškarac taj koji treba postaviti određene granice, a ako taj ni u svom domu nije sposoban napraviti reda – j *** tako muško. No kako s obzirom na situaciju nastaviti s druženjem ? Vrlo jednostavno-nikako. Dečki neka nastave svoju mušku priču bez žena, ne treba forsirati druženja koja opterećuju. Ovo je  naše mišljenje međutim ako vam odgovara imati takvog muškarca pored sebe poslušajte mali savjet gđe.Gabor: Kad god žene žele da od muškarca naprave pitomu ovcu, one mu kažu da je lav s čeličnom voljom. I dok se nama sve čini kao  čisti teror, ne znači da on zapravo ne uživa u tom nastranom mazohističkom načinu života te mu zbilja od srca želimo da mu ona ako ništa drugo barem  na kraju dana  kompenzira loše ponašanje profesionalnim nijansiranjem sive – jer samo u tom slučaju bi imali donekle razumijevanja.