Što vidjeti u Pragu?

U prijašnjem tekstu smo definirali Prag kao jednu od top destinacija. Što svakako trebate vidjeti ako se odlučite otići u Zlatni grad, koji s pravom uživa u tom nazivu i na što sve morate paziti, možete pročitati dalje u tekstu.

U Prag možete ići u vlastitom aranžmanu ili preko agencije. Ako idete osobnim vozilom imate cca.700 km vožnje iz ZG (računajte uz benzin i trošak vinjeta za autoceste slo, at, cz). Smještaj možete naći preko booking “preporuke”, gdje ovisno koliko “kasno rezervirate”možete nekad uštedjeti i do 90%. Preko agencije je svakako najjeftinija varijanta: cijena za 4 dana, 3 noćenja (smještaj 3* s doručkom), uz profi vodiča i vožnju autobusom počinje s cca.1.150 HRK, a što se više bliži termin tako se ponuda smanjuje i završava nekad i na cca.790 HRK (samo morate vremenski biti dovoljno fleksibilni i naravno pratiti ponudu). Iskreno, nebitno je u kojem dijelu grada ste smješteni jer je Prag jako dobro povezan metroom, iako ima samo 3 linije (crvena, žuta i zelena ilitiga A, B i C). Čak i ako se nikad prije niste vozili metroom vjerujte lako ćete se snaći od točke A do točke B. U principu jedina linija bitna za vas je ona zelena (A linija), koja povezuje sve što “trebate” vidjeti. Stanice koje morate zapamtiti su one s “M” Mustek i Museum nalaze se centralno, Malostranska je stanica s druge strane Vltave. Od svih navedenih stanica u par minuta hoda možete obići sve vrijedno obilaska. Kartica za metro košta preračunato cca. 1 Euro i vrijedi 30min, dovoljno za vožnju u jednom smjeru. Možete je kupiti na kiosku ili još jednostavnije na automatu, koji se nalazi na svakoj stanici i koji ima višejezične upute te vas lako vodi kroz kupnju.

Što se mijenjanja novca tiče i razrađene prevare čeških mjenjačnica u vezi s valutnim poslovanjem, skidam Česima kapu do poda. Tu budite jako oprezni i dobro čitajte prije nego se odlučite negdje promijeniti novac. Prevara je sljedeća: U visini očiju imate tablicu sa svim svjetskim tečajima (kao kod nas) i tu piše recimo da je tečaj krune 1EUR =25 CZK (što je neki normalan tečaj). Naravno zaletite se, date 100 Eura i tu je već kasno, jer ono što niste vidjeli je tablica ispod, gdje vrijedi drugi tečaj kada vi od njih kupujete krune recimo 1EUR = 18 CZK a to je razlika od cca. 30% što nije zanemarivo (zašto bi umjesto 100 Eura dobili u protuvrijednosti 70 Eura?). Također zanemarite i one istaknute natpise provizija 0%, istina provizija je 0% ali za iznose iznad recimo 2000 Eura! Dakle sasvim legalana prevara (jer je sve “jasno istaknuto”), čudi me da kod nas toga još nema. Preporučujem da novac zamijenite kod našeg čovjeka (Bosanca), čija mjenjačnica se nalazi malo dalje od dna Vaclavog trga (kontra strana od spomenika), znači od Vaclava idete ravno od kraja trga, i opet samo ravno produžite s desne strane je ogroman New Yorker, a s lijeve odmah mjenjačnica Praha 1 ,br. 382 (crvena ploča) i br.4 (plava). Kad smo kod označavanja ulica, u Pragu još imate iz doba Habsburgovaca tzv. konskripcijske brojeve (crvene ploče) na zgradama uz redovne “orijentacijske “brojeve (plave ploče). Kad dođete kod našeg čovjeka samo počnite naši pričati i dobit ćete najbolji tečaj ;-).

Mjenjačnica “kod Bosanca”

Zbog svoje iznimne povijesne i kulturne vrijednosti od 1992 godine stari dio Praga upisan je u UNESCO svjetsku kulturnu baštinu, ali osim starog grada jako je puno toga za vidjeti te je doista teško složiti preporuku za obilazak bez da se ne izostavi dosta toga, a opet najbolje da se fokusirate na one najrazglašenije punktove, barem prilikom prvog dolaska.
U obilazak svakako krenite od Vjenceslavog trga (Vaclavske namesti), koji sliči više ulici nego trgu. Bilo da ste izašli na metro stanici Mustek ili Museum naći ćete se s gornje (Museum) ili donje (Mustek) strane trga, gdje se na vrhu (Museum) nalazi se Narodni muzej, a malo ispod Vjenceslavov spomenik (Vjenceslav na konju). Tamo se također nalazi spomen ploča Janu Palachu koji se 1969 spalio na tom trgu i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu i manje poznatom Jan Zajicu koji se mjesec dana nakon Jana Palacha spalio na istom mjestu ali je ostao manje poznat. Na potezu od Vjenceslavog trga prema centru nalazi se, u sporednoj tzv.Štepanskoj ulici meni osobno najdraža građevina (iznutra) i mjesto za popiti kavu Lucerna palac ili palača Lucerna koju je projektirao i sagradio djed bivšeg predsjednika Vjenceslava Havela 1921. Ne radi se tu o klasičnoj palači, unutra se nalazi plesna dvorana, kino, barovi, kafići..dućani. Prilikom prolaza kroz arkadu prvo što ćete zamijetiti je skulptura Vjenceslava na mrtvom konju koji visi sa stropa. Skulpturu je izradio buntovni umjetnik David Cerny 1967 kao parodiju na Vjenceslavov spomenik na trgu. U klasično i vrlo ukusno uređenom kafiću Lucerna možete popiti kavu uživajući u pogledu na arkadu i skulpturu. U prolazu se također još uvijek nalazi tzv. Paternoster lift, sigurno ste ih vidjeli u filmovima. To je lift bez vrata u koji doslovno “uskačete” dok se on istim tempom bez stajanja kreće (u svijetu već odavno nisu više u uporabi jer su “preopasni”).

Palača Lucerna

Nakon palače Lucerna uputite se od Vjenceslavog trga prema starom gradu (usput promijenite novac kod Bosanca), izaći ćete na Starogradskom trgu koji se nalazi između Vjenceslavog trga i Karlovog mosta. Tamo imate poznati Praški astronomski sat (najstariji astronomski sat na svijetu), preko puta stare vijećnice nalazi se Hram Djevice Marije Tinske, spomenik Jana Husa itd.itd.,e sad o starom gradu bi se dalo dosta pisati, najbolje obiđite sve što vidite oko sebe.

Praški astronomski sat

Nakon što pređete preko Karlovog mosta dolazite u onaj kreativni dio grada, tzv. Malu četvrt ili Mala strana (sjećate se metro stanice Malostranska?) Mala strana je najkreativniji dio Praga. Sve je “apetitlih” od izloga, dućančića, kafića baš sve. U tom dijelu naći ćete najužu ulicu (koja čak ima i semafor) a vodi do restorana Čertovka. Tamo je i zid Johna Lennona pun grafita koji je 80-tih postao simbol za sve češke prosvjednike protiv vlade, vlada je 1998 zid čak pokušala okrečiti ali uzalud..ispisivanje grafita se nastavilo. U blizini se nalazi John Lennon pub.

John Lennon Pub
Lijevo: Četrovka Desno: Zid Johna Lennona
Mala strana

Od Male strane se najbolje uputite prema Praškom dvorcu (Pražsky hrad ), to je najveći drevni dvorac na svijetu i dom češkog predsjednika. Usput možete obići Zlatnu ulicu (Zlatá ulička) koja je dobila naziv po alkemičarima koji su u 16 st. navodno imali zadatak proizvesti zlato. Ulica se sastoji od kuća koje su različito obojene i dio su prstena oko Praškog dvorca. Svakako obiđite katedralu Sv.Vida, radi se o impozantnoj gotičkoj katedrali koja je sjedište praškog biskupa. Tamo ćete se vjerojatno najviše načekati, jer su redovi bez obzira na dolazak uvijek dugi.

Katedrala Sv.Vida

Prilikom povratka (ako se vraćate istim putem) možete još obići baroknu Valdštejnsku palaču (Valdštejnský palace) i pripadajući vrt (Valdštejnska zahrada). Kad zatopli, ako imate sreće u vrtu možete vidjeti bijelog pauna.

Nakon toga uputite se preko prvog mosta (Manesuv) a koji se nalazi prije Karlovog iz vašeg smjera i vodi prema staroj židovskoj četvrti Josefov. Iako na prvu savjet zvuči morbidno svakako obiđite staro židovsko groblje. Groblje je zanimljivo je po tome što ima više slojeva, ograničen prostor nije dozvoljavao širenje groblja u širinu, pa se groblje moralo proširiti u visinu (grob na grob). Groblje ima oko 12 000 nadgrobnih ploča koje su nakošene, porušene i naslanjaju se jedne na druge, a najstarije nadgrobne ploče podignute su 1439. godine. Nekoliko sinagoga se nalazi u neposrednoj blizini, no svakako nemojte propustiti vidjeti Staronovu sinagogu. Legenda kaže da se u Staronovoj Sinagogi skriva Golem. Golem je biće napravljeno od gline kojeg je, prema legendi kreirao Rabbi Löw kako bi zaštitio Židovsku Četvrt. Golem je danas jedan od glavnih suvenira te četvrti. Španjolska sinagoga s pravom je jedna od najljepših u Europi gdje možete vidjeti izložbu židovske povijesti. Nešto dalje od ostalih možete pogledati Jeruzalemsku, najnoviju sinagogu u Pragu izgrađenu u Art Nouveau stilu.

Gore lijevo: Jeruzalemska sinagoga; Gore desno: Španjolska sinagoga Dole: Staro židovsko groblje

Ako ovo sve uspijete obići već ste puno napravili. Zaboravila sam napomenuti da ćete usput gotovo na svakom koraku vidjeti nekakav spomenik ili skulpturu, nastavno par slika kako to otprilike izgleda. Za istaknuti je svakako Franz Kafka (pokretna skulptura) koja se nalazi pored shopping centra Quadrio, a iz McDonaldsa u centru imate najbolji pogled na skulpturu :-). Visećeg Freuda susrest ćete najkasnije dok budete u potražnji za nekom pivnicom… naravno samo ako ne budete gledali u pod dok hodate.

Ovo su samo neke od nezaobilaznih “destinacija”, naravno nismo svi isti i nemamo iste interese.

Šećer za kraj: Ako ste ljubitelj zbilja jako neobičnih građevina uzmite si vrijeme za izlet u mjesto Kutna Hora. To je povijesni gradić 80km od Praga koji je pod UNESCO zaštitom – najbolje da odete na izlet koji košta oko 40 Eura ( nudi se na svim bitnijim punktovima Praga). Pored prekrasne gotičke crkve Sv.Barbare I starog centra grada u susjednom Sedlecu se nalazi katolička kapela Crkve Svih Svetih (Hřbitovní kostel Všech Svatých) koja sadrži kosti između 40.000 do 70.000 pokojnika, od kojih su mnoge kosti dijelom dekoracija i namještaja kapele. Neću puno pisati i kvariti doživljaj jer takva mjesta je najbolje – vidjeti tj. osjetiti na vlastitoj koži :-).

Kosturnica u Sedlecu – kapela Crkve Svih Svetih

Putovanja: Zlatni grad – Prag

“Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača”– izjavio je Ibn Battuta najpoznatiji svjetski putnik (govorimo o pravom svjetskom putniku ne o današnjim instagram svjetskim putnicima).
Kao dijete uvijek sam maštala o Egiptu i o tome kako ću jednog dana vidjeti piramide, realno koje dijete “Indiana Jones” generacije nije sanjalo o piramidama i pustinji. Odrastajući u skromnim uvjetima ta ideja se činila gotovo nedostižnom, no kako to u životu biva stvari se iz dana u dan mijenjaju pa tako su se i moje financijske mogućnosti već prilikom prvog zaposlenja znatno promijenile, te sam odmah po završetku fakulteta imala mogućnost priuštiti sebi određen “luksuz”. Taj luksuz se u mom slučaju i dan danas ne manifestira u obliku brendirane odjeće i obuće, skupih torbica, satova, šminke, parfema itd. – nego u obliku putovanja. Do spoznaje da ne razmišljam kao većina drugih žena došla sam jedne večeri tijekom putovanja s tadašnjom prijateljicom u Rim. Dok sam nakon prvog dana puna dojmova proučavala kartu grada i bilježila što još trebamo vidjeti, ona je po istoj karti tražila Mango i telefonirala s rodicom da joj provjeri dali haljina koju je vidjela taj dan u Zari u Rimu košta isto kao u Zagrebu. Ništa protiv shoppinga u Rimu, uistinu prava meka za one koji idu u “pravi” shopping tj.koji si mogu priuštiti isti. Žrtva uranjenog početka rada bilo je apsolventsko putovanje u Grčku koje sam već bila uplatila, ali zbog zaposlenja morala propustiti. Možda je tako moralo biti, kako bi sve počelo u povijesnom Egiptu a ne na “zabavnoj” Kreti. Maturalac u Španjolskoj uopće ne računam kao putovanje – mladi oduvijek koriste tu priliku da se zabave daleko od roditelja, briga ih gdje su i što će vidjeti, stoga uopće ne razumijem dilemu oko odabira destinacije kada su maturalci u pitanju – odabir treba biti najjeftinija zemlja, a razliku u cijeni putovanja bolje dati djeci za džeparac (i svi sretni). Većini je ionako u fokusu samo cuga, cure/dečki, barovi, klubovi, bazeni, plaže te u današnje vrijeme naravno top pozicije za instagram i usputno naslikavanje pred svakim skupim dućanom i luksuznim vozilom. Putovanja ne smatram troškom nego isključivo investicijom u sebe. Sigurna sam da su me upravo sva moja putovanja oblikovala te dan danas oblikuju kao osobu i pomažu da jasnije vidim i bolje razumijem svijet oko sebe. Sve ostalo na što sam trošila novac bio je čisti trošak – potrošnja u sve što želim a ništa što trebam.

U današnje vrijeme putovanja su postala toliko cjenovno dostupna tj.priuštiva da ih u međuvremenu čak više i ne treba smatrati “luksuzom”. Ono što je postalo luksuz je slobodno vrijeme.

Priznajem, ovisna sam o putovanjima (pogotovo lastminute tripovima) ali i o svemu što ide uz njih: praćenju ponuda, odabiru lokacije, rezervacije smještaja i prijevoza, planiranju rute, samom činu putovanja (osim ako se leti – ispod par promila ne kročim u avion), upoznavanju novih kultura i jezika, arhitekturi, muzejima i ostalim znamenitostima, dobroj i neobičnoj hrani, restoranima, street foodu, kafićima itd. Zdrava je to ovisnost, zdrava za duh, tijelo i um… a ako već moram biti ovisna o nečemu svi znamo da sam mogla i gore proći. S Egiptom je priča započela, ako se mene pita negdje u Izraelu ili pak Rusiji neka po stare dane završi, iako se toplo nadam da je još puno toga preda mnom.
Kao svi, tako i ja od šume često ne vidim stablo i dok sam nastojala otputovati što dalje..što južnije…istočnije…zapadnije i sjevernije pred očima su mi promicala mjesta koja svojom poviješću, zanimljivostima i ponudom mogu konkurirati i najrazglašenijim svjetskim turističkim oazama. Moram priznati da sam oči otvorila tek nakon pojave aviofobije,a nakon toga i morske bolesti (nakon krstarenja) te sam bila prisiljena uzimati u obzir i bliže, dostupnije destinacije.

Prag me nikad nije privlačio, zapravo ne da me nije privlačio nego nikad o tom gradu nisam razmišljala kao o mogućoj destinaciji. Kad živiš na moru vječito slušaš priče o Česima a pogotovo o Čehinjama – koje baš ne potiču na put, barem ne nas žene. Naši ljudi uistinu vole svojim pričama i šalama ocrniti sve što je dobro, pogotovo nešto što ne poznaju i sve to do te mjere da slušatelji stvore određene predrasude. Tko zna, možda upravo tim predrasudama koje su u meni izazvale niska očekivanja mogu zahvaliti volumen iznenađenja koji sam doživjela došavši u taj grad s kojim me do tada povezivala samo moja (pored Beethovenove “Für Elise”) oduvijek najdraža skladba “Vltava” Bedricha Smetane i jedna od rijetkih lektira koju sam doista u potpunosti i pročitala Kafkin”Proces” . Impresionirana sam prije svega “all inclusive” ponudom grada. Širok spektar ponude o kojem mi samo možemo sanjati vidno je ključan recept za turizam. Bilo da dolazite u razgledavanje i ljubitelj ste povijesti i kulture, želite se dobro najesti i napiti, možda pak želite uživati u zabranjenim stvarima…ili kupanju u pivi u pivskim bačvama…na pravoj ste adresi. Tu se doista nađe za svakoga ponešto: od najljepše i najneobičnije crkve i katedrale, preko najukusnije torte i neobičnih delicija, najbolje pive, uličnih svirača, umjetnika, pa sve do veselih ekipa koje standardno “mirišu” po Oktoberfestu (zanimljivo da unatoč tom oktoberfestskom duhu nema nereda – sve je uredno i čisto). Jako je puno mjesta i stvari koje u Pragu vrijedi obići, vidjeti i probati. Jedan dolazak nije dovoljan, zato se uvijek rado vraćam te sam Beč (nekad omiljenu eurodestinaciju) već odavno opravdano zamijenila Zlatnim gradom, isto tako ni jedan članak nije dovoljan da opiše Prag, pa u narednim možete čitati o tome zašto bi trebali uvrstiti upravo taj grad u svoju “bucket listu” i što sve trebate vidjeti i probati ako vas put nanese.

Bosanski hajlenderi 2.dio

Zovem ja neki dan svoje prijatelje na Igmanu i pitam ih ima li još snijega. Kažu oni meni „Jaranice snijeg se otapa, ako si još za koju depilaciju, ovaj snježne radosti požuri se!“Osim toga, šalju oni meni i sljedeću fotku, blagodati planine, a Hajlender zaista uživa u svakom momentu prirode i društva, a čini se meni da je tu i poseban kulinari tour po Bjelašnici aktualan. Ne ide se u planine bez eno-gastro opreme. Meza gore gdje horizont dira nebo je doživljaj za svakog iz nizine. Izuzetno lijepo je zamezit na 1500 m nadmorske visine pa čak i više. Nekako se čoviku prosto otvori apetit.

Posebno me oduševila mirnoća Hajlendera kojom je napunjen i zrači ozarenog lica od planinskog svježeg zraka.Vidi se i znatno osjeti da čovjek uživa u trenutku zime, snijega i dobrom društvu. Kako i ne bi kada takve ljepote svim onima koji ih još u današnje vrijeme zamjećuju čine ugodu boravka cijelim bićem.  

Došao je taj petak tako brzo, spakiram se ja u roku dok si reko’ keks i iste večeri dođoh u BiH. Koja sramota da mojim  novim frendovima nisam čestitala Independence Day, a i izvisili zastavu koju nisam skontala. Baš mi je bilo krivo i nisam više mogla popraviti nedostatak informiranosti. Čak sam u Hajlenderovoj kolibi nakon manjeg  simpatičnog derneka prala suđe, pokušala malo se iskupiti za propust (skrpao me PMS), ali raja nije ni zamjerila. Očito sam presubjektivna. To su druželjubivi normalni ljudi s kojima sam se toliko smijala, jer su sami po sebi smiješni, kao u Lud zbunjen normalan uživo. Svaki mišić lica i trbušni se aktivirao do te mjere da je dijagnosticiran muskulfiber od smija.  Taj bosanski spontani govor protkan humorom je nešto što te ljude čini drukčijima, boljima, kako bi Ameri rekli cool. Imaš osjećaj da ih se ne može izbaciti iz takta. Ti ljudi puni su ideja i rješenja. Žive život skromno i uživaju u malim stvarima. Zadivljeni su prirodnim ljepotama svoga kraja, skromni, prepuni anegdota.      

Bosanski Hajlender

Tu večer se naš Hajlender otvorio i pričao nam o svom samovanju u planinama, te kako je pokorio cijeli Igman i dalje. Naizgled, povučeniji, osobenjak, otvorio je u potpunosti dušu uz čašicu domaće rakije, a Suad ga je non stop prekidao upadicama: „Hajd, Hajlenderu reci im, da  svaki međed i svaki Vučko na Igmanu imaju tvoj broj mobt’ela… To je bio šou! Ma, kad Bosanci pričaju to je već samo po sebi smiješno.

Dan smo zaokružili noćnim skijanjem. Ja sam razvila u ovo kratko vrijeme svoje ski sposobnosti do te mjere da je moje prvo noćno skijanje završilo je spuštanjem bez skija po stazi i kotrljanjem niz padinu. Ma, bitno je sudjelovati, nije važno skijati, treba sudjelovati u noćnom podvigu. Nadasve, bila je i opcija noćnog borda s kacigom i rudarskom lampom, neki imaju i kamere montirane…Odustala sam od bordanja, jer ipak što jest, jest! Sigurnije je ipak hodati nakon par rakija nizbrdo. Kontate? Ali zato je Goc jurio, i to da ga svjetlo ne zaslijepi išao je i stramputicom. Čovjek zna put napamet ! Kralj! Strah me kad gledam niži video,a kad narastem možda jednog dana se spustim i  ja u bucama osvijetljenim dijelom staze.

https://www.facebook.com/goc.simasimau/videos/10157102310184828?sfns=mo

Naposljetku sam shvatila, da mi je žao što je vikend tako brzo prošao, i da tek dogodine ću opet svratiti ovamo, jer već se lagano topi snijeg. Mede prestaju zimski san, a proljeće lagano otkriva zelene dijelove podno snijega i Hajlenderi će pristupiti proljetnim aktivnostima u planinama.

Međutim, ne samo u BIH i diljem svijeta postoje hajlenderi koji su posebni ljudi, shvatili su da im planina pruža ono nešto što ih čini različitima, mirnima, hrabrima, ljudima koji su se odazvali na zov divljine i pokorili sve vrhove pomaknuvši vlastite granice. Oni mogu biti sami sa sobom i nalaze sve odgovore u planinama. Njihovi kućni ljubimci nisu ni psi, ni mačke, ni papige, već yetiji i hajlender međedi… Grrrrrrrr….

Bosanski hajlenderi 1.dio

Već sam vam ispričala kako sam na pragu 40-tih završila po prvi put na skijanju, no dužna sam vam svakako ispričati cijelu priča svog boravka u Bosni. Jednog prosinačkog dana ove godine kaže meni rodica da joj se pridružim na trodnevnom putovanju u BIH koje organizira njezina firma,  te da je putovanje u veljači, kao nekakav ski vikend na Bjelašnici. Odgovorim joj ko’iz topa da može. Poslije kad se približio termin putovanja, opet mene lagano prođe cijelim tijelom neki osjećaj uzbuđenja, kao da sam student koji sutra izlazi na važan ispit. Svi ski psiholozi bi vjerojatno nas ovakve protumačili kao „kontrol frikaše“ s podlogom velikog osjećaja odgovornosti ili već kako bi se nas okarakteriziralo, obzirom da imamo  unaprijed razrađen scenarij što od skijanja, lomova, padanja niz padinu kao žrtva pokupa brzih manijak skijaša i sl.  Među ostalim, shvatim ja da osim psiholoških aspekata i oni financijski također nešto zaostaju, kasni sića s biroa – unaprijed potrošena, ali uvijek se mora naći koja kuna za ljubljenu ski disciplinu, a vikend aranžman je bio zaista povoljan… I tako nakon neprospavane noći nađemo se nas dvije s još 48 nepoznatih što bankara, što njihovih pratnji, djece, pasa, skija, opreme  u pet ujutro na autobusnom okretištu. Drndali smo se jedno 7-8 h s pauzama u doslovno nagibnom Neoplan busu čiji amortizeri su nas u svakom zavoju limfodrenirali. Osim dječjeg rigoleta u busu, dopirali su raznorazni mirisi pomiješani s nogama, suhim zrakom od grijanja, a kad sam se usnifala nečeg slatkastog  (vjerojatno od žene što je sjedalo naprijed) La vie e belle koji je naprosto  melem za nos kao preprženi šećer…uf brojila sam stotinke do udaha zraaaakaaa… Napokon smo stigli u odredište. Taj planinski zrak, opuštajući pomalo nestvarni bajkoviti prizori bjeline snijega, gordi planinski masiv, posut snježnom idilom po modro-zelenim borovima, gustim jelama, tisama,  pogled na vrh koji ulijeva mir u cijelo biće… Sve zaboravljam. Počinjem vjerovati u neku posebnu povezanost sa snijegom i planinama. Zimu obožavam zbog svih oblika snježnih aktivnosti koje nam pruža. Mislim da sam negdje u obiteljskoj genezi imala negdje neke olimpijce, skijaše, ili samo saoničare, možda je neki pradjed bio i hajlender. Ubacimo mi stvari u sobu, pa je promijenimo jer je „vraćala kanalizacija“, inače je hotel odličan i ljubazno osoblje, i nakon premještanja po sobama, nas dvije kao ekstra lake gošće s nula  zahtjeva, napokon sa svom opremom krenusmo nadobudno prema stazi nekih 250 m od hotela.  Staza se naravno zatvorila u 16h. Nema veze mi ćemo kao navući opremu na stazi, pance i malo skijati. Nakon jutrošnje depilacije nogu u gotovo plastičnom odjelu upalila se meni noga i nema šanse da obučem opanke kako mi zovemo pancerice. Peče noga, žari, ne mogu ništa. Kaže meni moja rodica Ane, tu ti je ambulanta na stazi nemoj se zezati s time. Budući da sam sa šesnaest skoro zaglavila zbog otrovanja od žulja, nisam se zezala, otiđem ja u ambulantu i kaže meni doktor : „Jaranice,promatraj nogu, a ako bude gore, u Sarajevu imaš doktora, ne plaši se, on ti to riješi odmah, zovu ga Antibiotik, skida sve bolesti njime, sutra si ko’ nova! Ja bez teksta. Noge mi se odsjekle, žari još više. Krenusmo mi tako natrag prema hotelu kad vidim ja nekog momka i zamolim ga kad već ide put gore (put hotela) da nas prebaci vozilom. Kaže on meni: „ Aaaaa Dalmatinke! Prvo dođite na čaj tu do nas u kolibu! Što je nozi jaranice?“ Odgovorim mu s osjetno zamrznutim stalaktit- balavim nosom da me žari i pali i da je posrijedi sigurno otrovanje od plastičnih hlača nakon depilacije. Uđemo mi u kolibu, pogledavamo se Ane i ja, mislim još će nas napastovat i zalediti u škrinju, a leda svugdje okolo na Igmanu. Kaže on meni da se zove Gordan, a nadimak mu Goc, dao on meni neku ice-kremu i kaže da maže s njom kičmu. Pitam ga što mu je s kičmom, kaže on: „Jaranice ja se polomio kod paraglajdinga sa skijama!“ Ja sjedim tamo s upaljenom nogom od depilacije, a tip polomljen s ugrađenim šipkama. Goc nam servira čaj, Oreo keksiće i priča on, a mene sramota, čovjek polomljen,  a ja tu s iritiranom postdepilacijskom traumom držim nogu na stolici i mažem njegovom kremom koja hladi. Ulazi u tom trenu još jedan čovjek i Goc ga predstavi: „Ovo je Fiki Hajlender!“ Simpatičan čojek, naizgled vuk samotnjak, Hajlender pita što mi je s nogom, a ja mu objasnim svoju tegobu. Hajlender kaže: „ Jaranice, ja išo brat gljive u planinu, poskliznem se ja na mokar panj,i slomim komplet gležanj.S takvim gležnjom spustio se kilometrima s planine sam…“ Meni se stegla knedla u grlu i mislim se ma koja vražja depilacija! Ljudi polomljeni se spuštaju s planine, a ja ne mogu do hotela. Kad evo šećer na kraju, ulazi još treći s povezom zaljepljenim pamukom na oku, pomislim ja Bože mi oprosti, Cotton Eye Jo. Što li je njemu? Pitam ga ja: “Što je s okom prika? Kaže on meni: „Jaranice prošo mi metak tu kroz glavu, kontaš…!“ Pogledam ja rodicu u tragi- komik ritmu, i maknem nogu sa stolice, povučem nogavicu, prekrijem nogu i najednom prođu mi sve tegobe. Zarakijali mi s našim hajlenderima koji cijelu zimu provode u planinama, uživajući u snijegu koji ih je koštao lomova, ali oni se ne predaju. Unatoč padovima oni se uvijek iznova uspinju na planinu. Istovremeno, komični, simpatični i poučni, naši bosanski hajlenderi su postali naši jarani. Kontate?!

Bosanski dartvejder

U 39-oj sam naučila skijati. U objektivnoj procjeni može se reći stajati samostalno na skijama i spustiti se sa 1,5 % nagiba ako je sreće bez padanja. Naime, iznenadna strast za ovom složenom sportskom disciplinom javila se kada sam otputovala na poziv bolje rečeno nagovor prijateljice u Italiju. Bio je to trend program naslikavanja da i ja mogu reći da sam jednom bila na skijanju. Cijeli foto „sešn“ smo objavile na FB naravno i to je bila svrha putovanja. U polovnoj opremi, ali štoviše brendirani od glave do pete (od Hervisa do Spidera) bitno je bilo opaliti koji selfi pod motom  nek se vidi – kud svi, tu i mali Mujo! Šalim se, iako u svakoj šali ima i istine.  Potpuno nejasno mi je bilo proceduralno navlačenje pancerica, koje zapinju na pregibu, pa kad se napokon doslovno nasadiš u njih kao da ideš u gipsevima imobiliziranih nogu  i ne vladaš pokretima. Onda to nošenje skija na ramenima, kacige, pa zaštitne naočale, rukavice, tu su i štapovi…Treskanje cijelog tijela sa savijenim koljenima prema naprijed u hodu sa pancama izgledalo mi je kao odsluženje vojnog roka, a glavna scena u redovima dok čekaš ski pass u najbolju ruku  je kao da se gomila aliena u neonskim odjelima okupila u podnožju neke planine. Dobra stvar je to što nitko ne zna da si početnik i ne da  ne znaš skijati, nego ne znaš ni hodati u pancama,  pa se možeš praviti važan neko vrijeme  dok te odmjeravaju  starosjedioci (hrv.starosjeditelji) skijališta. Sve se tako praviš važan dok ne naletiš na komadić nepredvidljivog leda i strmopizdiš se koliko si dug i širok, a padneš direkt pred hrpu automobila koji u udolini s upaljenim motorima čekaju na parkingu,i još se nagutaš ispušnih plinova.

Sve to ide u ski staž!  Mislim ja tako, dobro što je meni ovo trebalo u životu. Bolje biti na toplom u kolibici zarakijan i poslije lagano pravac Wellness, samo nek oni skijaju! Nisam na to ni pomislila, kad kaže meni frendica, idemo s nekim jajem, tanjurom, sidrom ili već što, do plave staze pa ti ako ne možeš se spustiti, uvijek možeš skinuti skije i pješke u pancericama nizbrdo. Ne promišljajući što me čeka, odvažim se kao ja zvana Hrabrost i sa skijama “kao idemo uskijat”  kako oni kažu u baby- sajlu. Bože dragi, noge otkazuju, panika,  prolazim ja cijeli tehnički atest  u sebi. Znači, ako se otkači sajla, bacam se desno i spašavam se. Gledam hoće li mi past žičara  na glavu, tko je proizvođač?  Ako su Nijemci dobro je, ako su Kinezi…x smo. Milijun misli mi glavom prolazi, panika drugi stupanj, što ako padnem i polomim se, kako ću raditi posao (ovo sam naglas čak rekla- kaže frendica meni, pa s laptopom u gipsu od doma, ni prva ni zadnja!!!)  Vani je -10, a mene oblio hladan znoj, potpuno mokra u sintetičkom odjelu, čujem srce kako mi kuca dok gledam djecu od 5 godina kako jure na skijama, i rube snijeg, kočeći zasipaju me.  Ja sam kip ljudi! NE MOOOGUU ja to! Hoću kući!!! Blaženo more, koji snijeg, nisam ti ja za to!

Ali…smognem ja tako snage i nastaje preokret: Kažem ja sebi, ako vježba čini majstora, i ako mogu stare bakice i mala djeca, e pa mogu i ja! Eto mene ponovno gore. Plava staza, dječja ruta. Opet promrznem od pogleda prema dolje. Vidim neki učitelj skijanja i učenik mi se približavaju, te odlučim se ja kao priključiti ću se njima i malo slušat što učitelj govori učeniku. Skupit ću par trikova i spustit se dolje klizno kao da skijam godinama. Najednom, čujem ja dernjavu na metar od mene, približavaju se njih dvoje kad okrenuo mi se u trenu svijet!

„Suade, Suade…pusti skiju, ne u šumu Suade!“ Lako za nagib, lako za sve… promislim u tom trenutku, …možeš birati ili ćeš biti Janica na stazi ili Suada pravo u šumu kod mede.

Suad uči skijati

Koga sam srela, koju titulu sam ponijela, gdje smo sve bile u nastavku….To be continued…