Bosanski hajlenderi 1.dio

Već sam vam ispričala kako sam na pragu 40-tih završila po prvi put na skijanju, no dužna sam vam svakako ispričati cijelu priča svog boravka u Bosni. Jednog prosinačkog dana ove godine kaže meni rodica da joj se pridružim na trodnevnom putovanju u BIH koje organizira njezina firma,  te da je putovanje u veljači, kao nekakav ski vikend na Bjelašnici. Odgovorim joj ko’iz topa da može. Poslije kad se približio termin putovanja, opet mene lagano prođe cijelim tijelom neki osjećaj uzbuđenja, kao da sam student koji sutra izlazi na važan ispit. Svi ski psiholozi bi vjerojatno nas ovakve protumačili kao „kontrol frikaše“ s podlogom velikog osjećaja odgovornosti ili već kako bi se nas okarakteriziralo, obzirom da imamo  unaprijed razrađen scenarij što od skijanja, lomova, padanja niz padinu kao žrtva pokupa brzih manijak skijaša i sl.  Među ostalim, shvatim ja da osim psiholoških aspekata i oni financijski također nešto zaostaju, kasni sića s biroa – unaprijed potrošena, ali uvijek se mora naći koja kuna za ljubljenu ski disciplinu, a vikend aranžman je bio zaista povoljan… I tako nakon neprospavane noći nađemo se nas dvije s još 48 nepoznatih što bankara, što njihovih pratnji, djece, pasa, skija, opreme  u pet ujutro na autobusnom okretištu. Drndali smo se jedno 7-8 h s pauzama u doslovno nagibnom Neoplan busu čiji amortizeri su nas u svakom zavoju limfodrenirali. Osim dječjeg rigoleta u busu, dopirali su raznorazni mirisi pomiješani s nogama, suhim zrakom od grijanja, a kad sam se usnifala nečeg slatkastog  (vjerojatno od žene što je sjedalo naprijed) La vie e belle koji je naprosto  melem za nos kao preprženi šećer…uf brojila sam stotinke do udaha zraaaakaaa… Napokon smo stigli u odredište. Taj planinski zrak, opuštajući pomalo nestvarni bajkoviti prizori bjeline snijega, gordi planinski masiv, posut snježnom idilom po modro-zelenim borovima, gustim jelama, tisama,  pogled na vrh koji ulijeva mir u cijelo biće… Sve zaboravljam. Počinjem vjerovati u neku posebnu povezanost sa snijegom i planinama. Zimu obožavam zbog svih oblika snježnih aktivnosti koje nam pruža. Mislim da sam negdje u obiteljskoj genezi imala negdje neke olimpijce, skijaše, ili samo saoničare, možda je neki pradjed bio i hajlender. Ubacimo mi stvari u sobu, pa je promijenimo jer je „vraćala kanalizacija“, inače je hotel odličan i ljubazno osoblje, i nakon premještanja po sobama, nas dvije kao ekstra lake gošće s nula  zahtjeva, napokon sa svom opremom krenusmo nadobudno prema stazi nekih 250 m od hotela.  Staza se naravno zatvorila u 16h. Nema veze mi ćemo kao navući opremu na stazi, pance i malo skijati. Nakon jutrošnje depilacije nogu u gotovo plastičnom odjelu upalila se meni noga i nema šanse da obučem opanke kako mi zovemo pancerice. Peče noga, žari, ne mogu ništa. Kaže meni moja rodica Ane, tu ti je ambulanta na stazi nemoj se zezati s time. Budući da sam sa šesnaest skoro zaglavila zbog otrovanja od žulja, nisam se zezala, otiđem ja u ambulantu i kaže meni doktor : „Jaranice,promatraj nogu, a ako bude gore, u Sarajevu imaš doktora, ne plaši se, on ti to riješi odmah, zovu ga Antibiotik, skida sve bolesti njime, sutra si ko’ nova! Ja bez teksta. Noge mi se odsjekle, žari još više. Krenusmo mi tako natrag prema hotelu kad vidim ja nekog momka i zamolim ga kad već ide put gore (put hotela) da nas prebaci vozilom. Kaže on meni: „ Aaaaa Dalmatinke! Prvo dođite na čaj tu do nas u kolibu! Što je nozi jaranice?“ Odgovorim mu s osjetno zamrznutim stalaktit- balavim nosom da me žari i pali i da je posrijedi sigurno otrovanje od plastičnih hlača nakon depilacije. Uđemo mi u kolibu, pogledavamo se Ane i ja, mislim još će nas napastovat i zalediti u škrinju, a leda svugdje okolo na Igmanu. Kaže on meni da se zove Gordan, a nadimak mu Goc, dao on meni neku ice-kremu i kaže da maže s njom kičmu. Pitam ga što mu je s kičmom, kaže on: „Jaranice ja se polomio kod paraglajdinga sa skijama!“ Ja sjedim tamo s upaljenom nogom od depilacije, a tip polomljen s ugrađenim šipkama. Goc nam servira čaj, Oreo keksiće i priča on, a mene sramota, čovjek polomljen,  a ja tu s iritiranom postdepilacijskom traumom držim nogu na stolici i mažem njegovom kremom koja hladi. Ulazi u tom trenu još jedan čovjek i Goc ga predstavi: „Ovo je Fiki Hajlender!“ Simpatičan čojek, naizgled vuk samotnjak, Hajlender pita što mi je s nogom, a ja mu objasnim svoju tegobu. Hajlender kaže: „ Jaranice, ja išo brat gljive u planinu, poskliznem se ja na mokar panj,i slomim komplet gležanj.S takvim gležnjom spustio se kilometrima s planine sam…“ Meni se stegla knedla u grlu i mislim se ma koja vražja depilacija! Ljudi polomljeni se spuštaju s planine, a ja ne mogu do hotela. Kad evo šećer na kraju, ulazi još treći s povezom zaljepljenim pamukom na oku, pomislim ja Bože mi oprosti, Cotton Eye Jo. Što li je njemu? Pitam ga ja: “Što je s okom prika? Kaže on meni: „Jaranice prošo mi metak tu kroz glavu, kontaš…!“ Pogledam ja rodicu u tragi- komik ritmu, i maknem nogu sa stolice, povučem nogavicu, prekrijem nogu i najednom prođu mi sve tegobe. Zarakijali mi s našim hajlenderima koji cijelu zimu provode u planinama, uživajući u snijegu koji ih je koštao lomova, ali oni se ne predaju. Unatoč padovima oni se uvijek iznova uspinju na planinu. Istovremeno, komični, simpatični i poučni, naši bosanski hajlenderi su postali naši jarani. Kontate?!

Posts created 57

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Related Posts

Begin typing your search term above and press enter to search. Press ESC to cancel.

Back To Top
%d blogeri kao ovaj: