Bosanski dartvejder

U 39-oj sam naučila skijati. U objektivnoj procjeni može se reći stajati samostalno na skijama i spustiti se sa 1,5 % nagiba ako je sreće bez padanja. Naime, iznenadna strast za ovom složenom sportskom disciplinom javila se kada sam otputovala na poziv bolje rečeno nagovor prijateljice u Italiju. Bio je to trend program naslikavanja da i ja mogu reći da sam jednom bila na skijanju. Cijeli foto „sešn“ smo objavile na FB naravno i to je bila svrha putovanja. U polovnoj opremi, ali štoviše brendirani od glave do pete (od Hervisa do Spidera) bitno je bilo opaliti koji selfi pod motom  nek se vidi – kud svi, tu i mali Mujo! Šalim se, iako u svakoj šali ima i istine.  Potpuno nejasno mi je bilo proceduralno navlačenje pancerica, koje zapinju na pregibu, pa kad se napokon doslovno nasadiš u njih kao da ideš u gipsevima imobiliziranih nogu  i ne vladaš pokretima. Onda to nošenje skija na ramenima, kacige, pa zaštitne naočale, rukavice, tu su i štapovi…Treskanje cijelog tijela sa savijenim koljenima prema naprijed u hodu sa pancama izgledalo mi je kao odsluženje vojnog roka, a glavna scena u redovima dok čekaš ski pass u najbolju ruku  je kao da se gomila aliena u neonskim odjelima okupila u podnožju neke planine. Dobra stvar je to što nitko ne zna da si početnik i ne da  ne znaš skijati, nego ne znaš ni hodati u pancama,  pa se možeš praviti važan neko vrijeme  dok te odmjeravaju  starosjedioci (hrv.starosjeditelji) skijališta. Sve se tako praviš važan dok ne naletiš na komadić nepredvidljivog leda i strmopizdiš se koliko si dug i širok, a padneš direkt pred hrpu automobila koji u udolini s upaljenim motorima čekaju na parkingu,i još se nagutaš ispušnih plinova.

Sve to ide u ski staž!  Mislim ja tako, dobro što je meni ovo trebalo u životu. Bolje biti na toplom u kolibici zarakijan i poslije lagano pravac Wellness, samo nek oni skijaju! Nisam na to ni pomislila, kad kaže meni frendica, idemo s nekim jajem, tanjurom, sidrom ili već što, do plave staze pa ti ako ne možeš se spustiti, uvijek možeš skinuti skije i pješke u pancericama nizbrdo. Ne promišljajući što me čeka, odvažim se kao ja zvana Hrabrost i sa skijama “kao idemo uskijat”  kako oni kažu u baby- sajlu. Bože dragi, noge otkazuju, panika,  prolazim ja cijeli tehnički atest  u sebi. Znači, ako se otkači sajla, bacam se desno i spašavam se. Gledam hoće li mi past žičara  na glavu, tko je proizvođač?  Ako su Nijemci dobro je, ako su Kinezi…x smo. Milijun misli mi glavom prolazi, panika drugi stupanj, što ako padnem i polomim se, kako ću raditi posao (ovo sam naglas čak rekla- kaže frendica meni, pa s laptopom u gipsu od doma, ni prva ni zadnja!!!)  Vani je -10, a mene oblio hladan znoj, potpuno mokra u sintetičkom odjelu, čujem srce kako mi kuca dok gledam djecu od 5 godina kako jure na skijama, i rube snijeg, kočeći zasipaju me.  Ja sam kip ljudi! NE MOOOGUU ja to! Hoću kući!!! Blaženo more, koji snijeg, nisam ti ja za to!

Ali…smognem ja tako snage i nastaje preokret: Kažem ja sebi, ako vježba čini majstora, i ako mogu stare bakice i mala djeca, e pa mogu i ja! Eto mene ponovno gore. Plava staza, dječja ruta. Opet promrznem od pogleda prema dolje. Vidim neki učitelj skijanja i učenik mi se približavaju, te odlučim se ja kao priključiti ću se njima i malo slušat što učitelj govori učeniku. Skupit ću par trikova i spustit se dolje klizno kao da skijam godinama. Najednom, čujem ja dernjavu na metar od mene, približavaju se njih dvoje kad okrenuo mi se u trenu svijet!

„Suade, Suade…pusti skiju, ne u šumu Suade!“ Lako za nagib, lako za sve… promislim u tom trenutku, …možeš birati ili ćeš biti Janica na stazi ili Suada pravo u šumu kod mede.

Suad uči skijati

Koga sam srela, koju titulu sam ponijela, gdje smo sve bile u nastavku….To be continued…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *